Život je jedan
Ležim na krevetu.
Čvrsto grlim jastuk dok mi suza klizi niz obraz. „Zašto je život ovako
surov?“-pitam se. „Zašto nije sve kao u bajkama?“ Ležim tako vodeći
razgovor sa samom sobom, a onda se trgnem.
Realnost. Oh, ta surova
realnost. Opet je tu. Onda se opet vratim sanjarenjima, prebacim se u
neki drugi svet. Prebacim se u svet gde je sve divno, gde ne postoji
tuga. Koračam tim svetom, smejem se. Onda se ponovo vratim u realnost
shvatajući da je sve to bila iluzija. Problemi su i dalje tu. „Ne smem
da se prepustam sanjarenju.“-čujem kako korim samu sebe. „Moram da
ostanem prisebna.“ Iluzije su slatke, ali, da li se treba prepustiti
maštanju? Problemi neće nestati sami od sebe. Život nije uvek onakav
kakav bi voleli da bude, ali nemamo izbora. Moramo nastaviti da živimo,
moramo se suočiti sa problemima, jer, naposletku, život je najvredniji.
Tuga, bol, radost, sve na kraju prođe. Na kraju ostaju samo uspomene,
samo tragovi naše prošlosti. Onda ustanem iz kreveta, obrisem suze i
nastavim dalje. Shvatim da je život samo jedan, da nema reprizu i da
nema vremena za tugu i suze. Treba od života izvući maksimum. Čemu sav
taj bol? Čemu sva ta tuga? Zar nije lepše smejati se nego zatvoriti se
u sebe? Odbijam to! Prošlost treba ostaviti tamo gde je, nikako je ne
proživljavati. Samo se ponekada treba setiti lepih trenutaka, samo se
ponekada treba osvrnuti na greške i to ne da bi se kajali, već učili na
njima. Treba živeti sadašnjost, koristiti svaki njen tren, jer nikada
ne znamo koliko još ko od nas vremena ima. Treba živeti život punim
plućima. Život je suviše kratak da bi se protraćio u suzama i kajanju
zbog grešaka iz prošlosti. Ono što je bilo, bilo je. Ne možemo to
izmeniti. Moramo se usresrediti na sadašnjost, jer od nje zavisi naša
budućnost.
Živite svaki dan kao da je poslednji! Trudite se da
budete bolje osobe, učite na greškama i opraštajte drugima. Budite
hrabri, plemeniti, iskreni... Ne živite u lažima! Budite to sto jeste,
ne menjajte se zbog drugih i zapamtite: Život je jedan!