Hmmm... evo s vremena na vrijeme pravo je zadovoljstvo doći ovamo i izjadati se..... skupiti sve misli na jedno mjesto bez obzira da li će tko to pročitati ili ne... Evo, prolazi jos jedno jesensko poslije podne... tiho i umorno uz moonsorrow i veliku dozu crne kafe.... Čeka me gomila piskaranja, čitanja lektira i učenja, ali lijena sam ko guzica i muči me to neko moje francusko razmišljanje.... Jednostavno otkad sam se umno počela razvijati prema toj nekoj svijesti žene (još uvijek naivne, ali ipak uporne) krenula su moja razmišljanja kako je za ženu najbolja opcija da bude dovoljno obrazovana da se može brinuti sama za sebe... to ja želim za sebe.... Ali, tu ćemo stati jer postoje neke ideje za fax, ali šturo i maglovito, pa ćemo o tome kada ta tema i krene... Nekako mi je u zadnje vrijeme sve isprazno, sve već viđeno, ništa od čega bi dah zastao i adrenalin škočio... al ajde, valjda je takvo vrijeme došlo kad čovjek postane dio kolotečine i tu zaglavi i stoji... ok, ajde, barem još nisam zaboravila opustit se, otić u prirodu i sanjati... to je ono čega se bez obzira na vrijeme neću odreć... već neko vrijeme sam totalno zanesena ljudima... promatram ih u raznim situacija i totalno me fasciniraju one naoko već očekivane radnje tipa gestakulacija, izrazi lica, raspoloženja, ali one su toliko nenadane zapravo... tj. zanimljivo je to kako se snalaze/ ne snalaze u toj gomili društva, okruženjima na koja su prisiljeni... ugl. da ne filozofiram puno povući ću ono pitanje o kojem sada razmišljam...Što je samnom?
Što je s mojom trenutnom situacijom? Mojom prilagodbom društvu? Mojim duševnim stanjem? Povlačim se... zamara me društvo, usiljena druženja i opijanje iz očaja... jednostavno, postoje ljudi s kojima mi godi razgovor, ali nekad imam osjećaj da je sve to jako sebično s obzirom da im se javljam zbog vlastite ugode... Što se tiče nekih ljubavnih odnosa s druge strane, to skroz odbacujem... jednostavno ja sam u takvoj fazi kad mi je sve lažno, preuveličano, kad više nitko nema ništa već neviđeno, već nedoživljeno... i ponekad kad se oćutim faking usamljeno dođe mi da opet postanem ona petnaestogodišnja djevojčica kojoj su koljena klecala i lice se ozarilo kad bi vidjela dečkića koji je tad bio "najveća ljubav".... ahh, kako je sve to nedužno i naivno bilo... ali, eto, odrastaš, uviđaš kako je svijet okrutan i kako nema te neke nedužnosti i iskrenosti u svim tim osjećajima... i tako eto sad umjesto da razmišljaš kada ćeš se nać s njim, sada razmišljaš o tome kako je prirodni proces da ljudi sa dolaskom zimskih dana spavaju dulje i kako je to dobro za zdravlje...ali ajde, opet kažem, takvo je vrijeme...baš se pitam kakva ću bit za kojih desetak godina... za koji vrag ću onda marit.... kakva će onda bit moja fran. razmišljanja... i eto, u ovom trenutku jedino priželjkujem neko iznenađenje.... nije bitno, sutra, za mjsesec dana, ali nek se nešto dogodi, da napokon i ja osjetim kako bilo ubrzava i kako suze naviru... onako, baš priželjkujem neku eksploziju raspoloženja da me na tren izvuče iz ove monotone smirenosti... a sad evo idem jer bi mogla nastaviti pisati dok ne bi i sebi dopizdila...
Pozdrav od vaše sjene...
Što je s mojom trenutnom situacijom? Mojom prilagodbom društvu? Mojim duševnim stanjem? Povlačim se... zamara me društvo, usiljena druženja i opijanje iz očaja... jednostavno, postoje ljudi s kojima mi godi razgovor, ali nekad imam osjećaj da je sve to jako sebično s obzirom da im se javljam zbog vlastite ugode... Što se tiče nekih ljubavnih odnosa s druge strane, to skroz odbacujem... jednostavno ja sam u takvoj fazi kad mi je sve lažno, preuveličano, kad više nitko nema ništa već neviđeno, već nedoživljeno... i ponekad kad se oćutim faking usamljeno dođe mi da opet postanem ona petnaestogodišnja djevojčica kojoj su koljena klecala i lice se ozarilo kad bi vidjela dečkića koji je tad bio "najveća ljubav".... ahh, kako je sve to nedužno i naivno bilo... ali, eto, odrastaš, uviđaš kako je svijet okrutan i kako nema te neke nedužnosti i iskrenosti u svim tim osjećajima... i tako eto sad umjesto da razmišljaš kada ćeš se nać s njim, sada razmišljaš o tome kako je prirodni proces da ljudi sa dolaskom zimskih dana spavaju dulje i kako je to dobro za zdravlje...ali ajde, opet kažem, takvo je vrijeme...baš se pitam kakva ću bit za kojih desetak godina... za koji vrag ću onda marit.... kakva će onda bit moja fran. razmišljanja... i eto, u ovom trenutku jedino priželjkujem neko iznenađenje.... nije bitno, sutra, za mjsesec dana, ali nek se nešto dogodi, da napokon i ja osjetim kako bilo ubrzava i kako suze naviru... onako, baš priželjkujem neku eksploziju raspoloženja da me na tren izvuče iz ove monotone smirenosti... a sad evo idem jer bi mogla nastaviti pisati dok ne bi i sebi dopizdila...
Pozdrav od vaše sjene...
Mng mi se svidja kako razmisljas 
